уторак, 27. децембар 2011.

Razređivanje

Sticaj okolnosti je izazvao moje duže ne izbivanje iz grada i primetnu prazninu u glavi, koju to prati. Na početku se to ne primeti, jer se praznina lagano, neprimetno širi, a kako to dugo traje, onda su posledice sve opasnije. Počinjem da ne razlikujem bitno od ne bitnog, da se ukopavam u trivijalno, u obično, u gledanje televizije, čitanje novina, čekanje, pravdanje, razmatranje likova i dogadjaja oko sebe... Ali, kako me srećom, razum nije u potpunosti napustio (brojanje mi jos uvek odlično ide) da bi se postigla zeljena statistika, planirano se izbilo iz grada. Pa sam se, eto, iznova podsetila zašto mi je sve to ustvari neophodno, zašto postoji ta užasna zavisnost za promenom okoline, zašto mora nešto, tamo negde da me trgne.

Nešto slično kao kada para pokulja na sve strane kada se podigne poklopac na šerpi sa zakašnjenjem, tako se oko mene sve raspline i istrči napolje. Nekad i sama istrčim iz sebe, osetim trans visoravni, pa jedna ja odem dole, a druga ostanem da to sve gledam sa ivice. Da li je to dobro i da li će to jednom da prestane? Da li ima neki lek da se to izbegne, ili to kada jednom pocne postaje hronično? E, mozda to dokucim na sledećem putu... Srećom, urbi et orbi, biće to jako uskoro! A šta onda posle toga? A šta nakon, nakon toga? Opet samo pitanja koja naviru, kao i uvek bez smislenog odgovora, ali bar i ovako formulisana, prilično pomažu da se fokusiram.


Čarobni prizori nisu lako dostupni, oni moraju da se prvo zasluže. Ne može se iz tople ušuškanosti i udobnosti to ugledati, ne može se ni naslutiti njihova prava lepota.


Vetar u lice, vlaga, mokro, hladno, daleko od kuće, daleko od toplog, mraz po prstima, led po licu, više od hladnog, pritisak u ušima na gore, još jači vetar i pritisak na dole, voda za vratom, a sve po magli i sivilu. Uglavnom sve slično svaki dan, ali sa sve većim satirom koga uvek nosim na ledjima, tak da se nađe.


Retki su trenuci u koji vidim svu jačinu prirode, njenu surovost i svoju majušnost. Kao i kada vidim samo pokušaje da se približi divljini, da se ona kontorliše ili upregne. Ali, kada tako nešto vidim, potpunio se poremetim. Sve započete ideje i planovi se izluftiraju i na ionako razredjenom vazduhu, se ponovo uredno slože po mnogo važnijim prioritetima. Skockaju se sami razni teški završetci/nastavci/početci.

среда, 23. новембар 2011.

Stvarna okolina

Nadrealnost raste kako se udaljava iz centra ovog realnog grada. Sve što se nalazi po obodima admistrativne celine jednostavno nosi tu (davljeničku crtu) nepredvidljivosti i sve-je-moguce stvarnosti. Tu su talasi sreće razorni, a oni i sami po sebi postoje, za razliku od uštogljene svakodnevnice centra. Kao što u nekim ruskim klasičnim romanima sneg uvek provejava u novembru, kada glavni lik želi da se dogovori sam sa sobom i prošeta po tek opisanom idilicnom pejzažu, tako po tim ivicama, lelujaju trenutna prijateljstva, totalna solidarnost i razumevanje. Obično me velika muka natera da u cik zore poželim (uz veliku silu) i sama da zalelujam tim predelima, da ostetim tu energiju meteža, oronulosti i prisnosti sa nepoznatima karakterima. Više ne mogu ni sebi da objašnjavam da je to što mi se dogodi stvarno, da nije fikcija mudro osmišljena u udobnosti tople sobe, da nije sumanuti izbor zvezda iznad ili koncentracija niza 'onako', polu loših ili totalno loših odnosa ovih ili onih dešavanja.


Ako je još pre više decenija utvrđeno da u određenom, svedenom podrumu, na južnoj hemisferi postoji tačka koja sadrži sve ostale, onda je sasvim moguće da ovde, u rubnim delovima grada postoji tačka koja odbija realnost. I nije neophodno da se prođe bas kroz dugu da bi se to utvrdilo. Možda pomaže verovanje da Wallis stvarno voli Gromita i ako to ne pokazuje uvek, jer i on veruje da se to podrzumeva.


Ako se jednom desio spasonosni Homoseksualac, a drugi neki put samospoznajna provala oblaka, ne znači da će takva dešavanja prestati. Možda će se samo jednom ona dočekati spremno!

понедељак, 17. октобар 2011.

BDay

Svako različito reaguje na činjenicu da vreme protiče. Iznenadimo se da je već taj i taj dan u nedelji, ili da je "opet vikend" ili poslednji dan u mesecu. Gomila detalja koje formiraju našu svakodnevnicu zamagli nam osećaj proticanja vremena koje je konstatno. Pojedina prirodna dešavanja oko nas na kratko na to podsete - promena vremenskih prilika, skraćenje dužine dana ili neki poseban datum, praznik ili sasvim lični povod - rodjendan.

Tada može da se zastane, porazmisli ili može da se ignoriše postojanje tih ključnih tačaka.


U oba slučaja se samo iskazuje velika nemoć da se na vreme utiče, ali su pristupi drugačiji - pozitivni, afirmativni ili negirajući. Pokušaj da se izdigne iznad situacije, da se zaokupi trenutnim problemom ili razvojem neke univerzalne ideje, koja će sama po sebi postati van vremenska je javni ili tajni cilj koji živi u svakom čoveku.  

Iz raznih manje ili više poznatih razloga, ja volim da sednem i porazmilsim. Taj trenutak sednem/razmilsim me je uvek odusevaljvao. To se javlja i kao tradicionalna forma ponašanja pred daleki put kroz ruska nesaglediva prostransva, kada je deo bontona bio da se pored spakovanih kofera, malo zastane, sačuva trenutak. Na drugim lokacijama se sačekivala duša, ili osluškivao i čekao povoljan položaj planeta.

A svašta može da se smisli u tim trenucima zastoja. Počevši od najjednostavnijeg prikaza vremena kao prave (polu prave, da budemo precizni, jer postoji jasan početak) koja se preseca raznim dobrim ili lošim dogadjaima, na nju se mogu zakačiti šareni baloni celom dužinom ravne linije, može se raditi na izboru boja balona, ili na njihovim oblicima, veličinama, ili na tome da li će balon biti iznad ili ispod te magične prave linje. Nekako prirodno dodje da je balon iznad "dobar" a onaj ispod "loš". Pa se onda oni mogu prebrajati, zbrajati i iz toga zaključivati... a to je prava draž zastanka. To rade i andjeli po Berlinu, oni nemaju problem sa vremenom, ali žele da ga oslušnu i osete, pa onda i oni zastanu.

Da, ja sam opet u fanatičnoj potrazi za koncetracijom, ali sam morala malo da se usporim i zastanem. Posle danas neću imati puno vremena za to, do prvog sledećeg povoda.


"Vreme je potpuno subjektivna stvar, ali nije svaki čovek subjekt, to je nevolja. Časovnici možda jesu egzaktni, ali vreme nije, vreme je stvar ličnosti, čak afiniteta. Zato više niko nije bez časovnika, ali svi su bez vremena."

понедељак, 19. септембар 2011.

Lavirint

Kada se sve uzme u obzir lutanje mi je najčešća dnevna aktivnost. Lutanje po stanu, po gradu, od grada do grada, pa po tom drugom gradu, lutanje diljem interneta ili lutanje samo u glavi. A može i lutanje u glavi tokom lutanja gradom ili bilo kakvog drugog lutanja. Ali da to ima sasvim drugačije značenje mi je sinulo nakon jedne takve intenzivne aktivnosti po jednom blještavom, ali toplom morskom gradu. Lutanje je tu bilo u punoj snaži, pa su se svi utisci povezali tek kasnije.

CCCB Through Labyrinths

A lutanje je ustvari, samo prolazak kroz lavirint. To je potpuno fokusirano kretanje napred, samo što put povremeno, ili jako često menja svoj pravac. Lutanje je onda veoma smisleno kretanje vijugavim putem, vraćanje, pa napredovanje, pa gubljenje, dezorijentisanost, očaj, ali i radost zbog otkrivanja novog puta ili možda prečice.

The brain was invented for leaving the house and memory for returning to it.

Pokušaji i greške su neminovni za uspešan prolazak kroz lavirint. Može se proći iz jednog pokušaja, ali je mnogo verovatnije da će ih biti više, jer skretanje levo ili desno nije ničim zagarantovano. Ako se ponese dovoljno dugačak konac može se obeležiti svako račvanje, ali nije baš realno očekivati da se unapred odredi dužina potrebnog konca, kao ni dovoljna količina zrnevlja koje se može bacati po već pređenim stazama. Nema puno pomagala koje je moguće poneti sa sobom, unapred ih pripremiti, jer bi to zahtevalo dobro poznavanje budućnosti. Može se probati sa čitanje zvezda ili pasulja, ali ce ishod veoma ličiti na pokidani konac ili pojedeno zrnevlje. Jedini siguran alat za sto bezbolniji prolazak je pamcenje, pamcenje gresaka ali i pamcenje uspesnjih skretanja.

Error forces us to keep looking and to try a different alternative. Yet none of this is possible without a memory. Memory retains the errors above all.

CCCB Through Labyrinths

Izbor različitih lavirinata je prilično velik - kružni, kvadratni, na više spratova, sa jednim ili sa vise izlaza, za Minotaurom ili bez, tako da lutanje nikad ne prestaje za bude zabavno. Samo oni Posebni lavirinti se mogu ponovo proći. To je odličan test, ali se to ili ne dešava često, ili se ne prepozna na vreme, pa se smatra da je lutanje uvek po nepoznatom. Kako se iz svega pomenutog sada vidi, lutanja mogu da se prizovu i posle nekog vremena - da se o njima opet malo porazmisli, a sve to da bi se pamćenje poboljšalo za sledeći obilazak.

Entering a labyrinth is a physical experience as well as a mental and imaginary journey.

понедељак, 15. август 2011.

Glatka površina

"Bezoblična belina ponora ščepala je njegov um i Luis Vu - napola hipnotisan, zakleo se da večno živi. Kako bi drugačije mogao da vidi sve ono što je vredelo videti?" - Prsten (Lari Niven)


bazen

Pre nekoliko dana, sedeći pored relativno velike površine vode, ponovo sam se prisetila koliko veliku i snažnu moć ona ima. U prvi mah sam pomislila da je to samo posledica njene blizine, ali možda je i nešto sasvim drugo.

Svaka veća količina vode, reka, jezero, more ili veštački napunjenja rupa sa filtriranom vodom, su oduvek mamili moje otvoreno divljenje. Smirujuća moć vode se jednostavno manifestovala u želji da joj budem sto bliže i da nemi kontakt traje što duže. Bez nekog vidljivog razloga, količina zadovoljstva i ispunjenosti su bili obavezni prateći sastojci. Sve ostalo što čini jedan trenutak, može zavisiti od dodatnih uslova, klime, društva ili početnog raspoloženja, ali se uvek svede na isto - na nekakvo instant pročišćenje svih negativnih misli, jedna jako kreativna i potpuno podižuca pauza. Prekid od svega što čini tako kompleksnu svakodnevnicu.

Da li je to moć same vode? Moć izvedena iz njene neophodnosti za svaki živi organizam, moć nastala iz toga što smo svi mi u velikom procentu sastavljeni od vode ili neki sličan primalni uzrok koji se instinktivno sam prepoznaje i reaguje sa prizorom koji vidimo bez mogucnosti da ga kontorlisemo? Voda u nama komunicira sa vodom pored nas i želi što duže da komunicira. Malo me je pokolebalo jedino to sto sam slično, obuzimajuće iskustvo osetila i u nešto drugačijim okolnostima.

Rovinj

Pogled sa vrha brda, krova katedrale, kroz stakleni zid na 24, 89 ili 103 spratu, sa ivice ski staze ili stene, na dole, u prazninu, jednostavno je "u stanju da zgrabi ljudski um, da ga drži, tako da on stoji smznut i zanesen na ivici večnosti, sve dok neko ne dodje i otrgne ga." Više puta doživljeno stanje koje ovako živopisno Lari Niven opisuje i pronalazi u delovima izvan Poznatog Svemira u dubinama svoj privatnog sveta Prstena. Trans visoravni sa svojim hipnotičkim svojstvima se jako često dešava, naravno ako mu se bar malo otvore vrata. Za to je sasvim dovoljan dugački, potpuno ravan auto put, oduševljenje svakom većom vodenom površinom ili savršeno nedefinisan pogled sa vrha litice. Tu leži i povezanost vode i visine - u automatskim reakcijama koje one pobuđuju.

St Anton

Pa šta im je zajedničko? U sjajnom romanu "Logor koncentracije" (Tomas M. Diš), uz pomoć silom povećane moždane aktivnosti, zarobljenici dolaze do genijalnih zapažanja i odgovora, u ono malo vremena koje su u stanju provedu živi, jer ih ta aktivnost ubrzano uništava - "Pokušavao je da analizira neobičnu fascinantnost jezera, rezervoara i sličnih velikih stajaćih vodenih masa. Zapazio je da samo kroz njih priroda pruža prizor euklidske ravni što se prostire bez vidljive granice." Da li je to zadovoljavajući odgovor? Možda ne tako lako uočljivo, ali to je definitivno zajedničko svim pomenutim pojmovima, sa sve ravnim putem kome se kraj gubi na liniji horizonta. Svi oni predstavljaju mali prirodni ili veštački model ravni, model potpuno savršenog i apstraktnog pojma koji se ne opisuje, ali dovoljno složenog da može da obuzme i da transformise. Malo nepojmljivo, ali tako opuštajuće :-)

петак, 22. јул 2011.

Audio CD

... ili muzika u pokretu

Već danima premotavam po glavi sta je to sve muzički obeležilo poslednjih par meseci. Mojih par poslednjih meseci, potpuno subjektivno i nevezano za bilo kakve globalne trendove. Kako je to uticalo na mene, da li je pozitivno, podižuće ili više introspektivno, intimno, usporeno ili samozapitano? Dobro, moram da priznam da postoje neka ograničenja - vremensko, jer kao sto rekoh, radi se o nekoliko meseci i uglavno bi trebalo da bude makar-kako povezivo sa događajima i ljudima oko mene, a opet, mora da ostane dosledno i prepoznatljivo u odnosu na sve ono, što bi uopšte moglo da se nađe po mojim policama za diskove ili po raznim hard diskovima.


Toliko silnog pretraživanja i preispitivanja, samo da bi se skupilo dovoljno reprezentativnih audio fajlova, koji će se pretvoriti u jedan old school audio cd. A onda će se taj cd zauvek preseliti u moja kola i uveseljavati me na već unapred isplaniranom putu. Dobiće i jedinstveno ime, ili po tom svom prvom putu ili po stilizovanom sadržaju ili nekad samo po mesecu u kome je nastao. Ne pravi se audio cd samo za put, nekada se dovoljno muzike, od koje ne zelim da se razdvajam i koju moram da imam stalno kod sebe, nakupi i za kratke vožnje po Beogradu.


Dugačak put je ipak pravi izazov, jer sadrzaj mora bar malo da se podredi tome da sigurnost na putu ipak važnija od plejliste, pa veliki broj meditativnih i ambijentalnih numera mora da otpadne. Naravno, to se sve empirijski naučilo, jer su svi saveti, tumačeni kao negativan stav prema mom izboru. Ali to je bilo još davno, kada se ta play-lista nije rezala po diskovima, već se nasnimavala na kasetu, jer je i kod mene bilo lagane evolucije u medijima koji mogu da ponesu muziku, slicne OVOM prelepom postu! Ali pošto sam i dalje nekako anahrona, pa i pored fm trasmitera u nekoj fioci, koji u teoriji može da ugura sve muzičke formate u čiste zvučnike auta, ja stvarno uživam da pravim audio cd-ove. Tako da je proslogodisnji komentar, posle sat vremena voznje i slusanja brizljivo odabranjih numera iz 2010 - "Utisajte malo radio", sa zadnjeg sedišta, ukazalo na sav apsurd i nerazumevanje! Jer nije samo stvar u izboru, već i u rasporedu pesama. Svaka play-lista ima svoj pocetak i kraj, sve ono sto nema radio program koji se slučajno zatekne na nekoj stanici sve dok se izveze dalje iz njenog opsega.

Takodje je empirijski utvrdjeno da prilagođavanje sadržaja play-liste putnicima sa različitim muzičkim ukusima, takođe ne donosi nista dobro, jer osim privremenog reda i mira na malom prostoru, već na sledećem putu, osim zabave vrednih komentara - "Ha, ha ovo je bilo za Žiku ili Miku", neće puno toga ostati. Sasvim je drugačije sa potpunim treshom koji, ma kako opskuran, jednom narezan na cd, preživljava svaki put i uvek istom jačinom uveseljava i skraćuje kilometre. Razni internet umetnici imaju svoje istaknuto mesto u audio kolekciji, a nekad se ceo disk napravi od sumiranog tresha koje se slušalo po raznim morskim ili planinskim selima. Na primer, Lady Gaga je dobila svoje počasno mesto u trash kolekciji na cd-u "Francuska", sa gomilom sličnih drugara uočenih na neverovantoj lokalnoj muzičkoj tv stanici, a to što je posle tog zimovanja ona postala planetarna zvezda, to je potpuno druga priča!


U isčekivanju najnovijeg puta, najnoviji cd-ovi su narezani. Saputnici su takođe odličili da doprinesu kolekciji, pa su sve kockice na svojim savršenim mestima!

уторак, 12. јул 2011.

Recycling Facts

Značenje po Mortonu Bensonu:
re•cy•cle [rij'sajkÁl] - ponovo iskoristiti, preraditi (kao sirovinu), reciklirati;



Odmah se i u definiciji vidi da ima prostora za različito tumačenje ovog pojma. Kao sirovina moze se upotrebiti bilo šta - od neke industrijske sirovine kao sto su bakar ili aluminijum, do nekih manje opipljivih pojmova kao sto su fajlovi, ideje, potrebe ili emocije. Sam proces može takodje biti veoma pozitivan, drustveno odgovoran, zelen. Može biti materijalno veoma unosan, koristan za pojednica, ali i za velike zajednice, ali kao i svaka druga aktivnost, može biti zloupotrebljen, loše protumačen. Recikliranje u nekom širem smislu može predstavljati svaku preradu otpada, svega onoga sto je već odbačeno i pokušaja da se od toga napravi nešto korisno. Ali i tu može da se signe na jako klizav teren, jer je prilično teško oceniti sta je otpad, a sta je korisno.

Da li je neka ideja vec postala otpad ili ne? Da li ona može da postane otpad? Da li može da se preradi, pa da se onda iz nje proizvede neka druga više upotrebljiva, opšte korisna ideja?

"We are told to remember the idea, not the man.
Because a man can fail.
He can be caught, he can be killed and forgotten.
But four hundred years later an idea can still change the world."

Da li se onda ideja kasnije reciklirala tj. preradila ili ona ne može da se preradi, jer se ne menja? Jos zanimljiviji odgovor bi mogao da se očekuje na pitanje da li može da se preradi neka emocija? Prepravi se, očisti se, sortira se, pa od neke otpadne ili pokvarene emocije, dobije neka korisna? Ili neka koja može drugacije da se upotrebi? Da li može da se upravlja istrošenim osećanjima kao što može sa starim papirom ili plastičnim flašama?


Eto, tako može da se zameni jedan pojam drugim, pa da se nad tim sastave svi potrebni odnosi. Možda je malo teže da se to vizualizuje, ali sa raznim pomagalima, može i to.

Kod 'malih' stvari recikliranje može biti veoma zabavno. Na primer, preturanje po zabačenim delovima ormana ili ostave, pronalženje zaboravljenih predmeta, njihovo ponovno korišćenje, sastavljanje, deljenje se prijateljima, predstavlja isto tako važno recikliranje. Čak se i stvari menjaju sa vremenom, od otpada do upotrebe i nazad. To je vec lakše za zamisliti! Ali i tu se vidi da nema razdvajanja predmeta i ideja, kroz svaku fazu promene proleti i neka ideja. A na kraju procesa transformacije, kada se dobije nova upotreba, neizbežno će biti propraćena nekom novom emocijom, od radosti postojanja ili deljenja do uzbuđenja ili strepnje i straha.

"But you cannot touch an idea, cannot hold it or kiss it.
An idea does not bleed, it cannot feel pain, and it does not love."

петак, 1. јул 2011.

Život u hotelskoj sobi

Na službenom putu sam, 20 dana, smeštena u hotelu u kome se vrlo kratko zadržavaju ostali gosti, uglavnom turisti na proputovanju kroz Brno.
Dočekali smo i ispratili Japance, Kineze, Litvance, Italijane, Koreance, Poljake... Smešni su mi susreti u liftu, kad postanem svedok neke njihove fore: pričaju nešto, onda puknu od smeha, pa redom jedan za drugim ponavljaju istu reč (meni potpuno nepoznatu) i smeju se do suza.  E, onda se nasmejem i ja, kao u filmu „Lost In Translation“ (naravno da sam ja onda Skarlet Johanson, a što? J).
Zgrada hotela je ogromna, i kao još par sličnih u okolini, pravljena verovatno da podmiri potrebe brojnih posetilaca obližnjeg sajma. Ima četiri zvezdice, pristojnu unutrašnjost i dobru hranu.

Posle desetog dana mi, iskusni gosti hotela otkrivamo pravo lice usluga koje se tu nude. Na primer, skeniranje dokumenata je nekad džabe a nekad 4 evra po strani. Upoznajemo i život u Lobby baru koji ima uvek tri sigurna gosta, bolje reći domaćice. To su prostitutke, od kojih je glavna prodavačica iz hotelskog butika. Na njihovu žalost Lobby bar je slabo posećen...
Moja soba je na osmom spratu, na samom kraju dugačkog hodnika.
Namam ništa protiv hotela, ali duži boravak u istom je verovatno prijatniji nekome ko je na odmoru. Takvom srećniku dan je ispunjen provodom i opuštanjem, pa su mu sređeno kupatilo i namešten krevet lepa iznenađenja.
Nažalost, mi umesto peškira za plažu nosimo laptopove... Radimo duže i više nego u Beogradu, sa ljudima koje ne poznajemo, i koliko god ovaj prijatni grad ume da nas odmori i razveseli posle posla, povratak u hotel nije povratak u dom.
Dok se trudimo da kompletiramo sve redove iz jedne excel tabele koja je prethodno stigla svima na mejl (i naravno u toku rada dobila još sedam redova),  vidim da se i kolegama iz Češke ide na odmor, ponekad se našalimo, ali onako površinski. Ne dolazi se tako brzo do onog kad mi moj beogradski kolega opisuje kako se oseća kao da ga nosi reka i kako vidi ponekad obale, ali ne stiže ni da ih dotakne. Ili kad uzmemo slušalice - bubice, pa prislanjamo na grudi i kao oživljavamo se. E, nema sad toga, samo posao i bojenje excel polja u boje koje znače: urađeno, mi treba da, oni treba da, još samo ostalo da...
Nakon takvog uglavnom poslovnog radnog dana, ulazim u svoju hotelsku sobu. Prvih desetak dana ne primećujem da mi nešto smeta, ali kako dani prolaze shvatam da želim da oživim taj mali prostor koji će neko vreme biti moj dom. Peškiri su poređani kao u filmu „Sleeping with the Enemy“, krevet zategnut. Monotoniju besprekorno nameštenih kreveta remeti potvrda da je sobarica ljudsko biće. Kad spavam sa dva jastuka, ona ih stavi jedan na drugi. Kad spavam bez jorgana, ona mi ostavi samo čaršav za pokrivanje.

Uskoro se vraćam za Beograd, u svoj stan koji sam sredila  tako da mi je sve na dohvat ruke. Moja mama je trenutno u tom stanu, otišla je da ga obiđe i da poplaća račune. Setim se kako često kaže: „Prvo pravilo reda u stanu je da svaka stvar ima svoje mesto.“ Dobro. Evo neka u ovom hotelu mesto za moje stvari budu stolice. Tako ću da obeležim sobu, kad uđem da ne mislim da sam promašila sprat. J


недеља, 19. јун 2011.

Extreme Ways

Vesele devedesete ili rejverske devedesete većini mojih, tu-negde-vršnjaka (out of srbijica) su potpuno povezani termini. Sa ove vremenske distance, njihova sećanja se već pretvaraju u zabavne lovačke priče. A kod mene se jave samo sećanja na neke pokušaje, razne načine dovijanja i po neki, mali biser, ili rupu u zidu kroz koju se dalo nasluti sta se to sve dešva negde dalje. Danas nepostojeći hangari prvog beogradskog aerodroma su jedan od tih prozorčića u svet šarene laže kojih se odmah setim. Prvi veliki laser, napušteni objekat, napušteni prilaz hangaru, polu ispražnjeno skladište nečega, što se i dalje nalazilo po džinovskim policama unutra, cisterne sa vodom ispred ulaza i slični detalji su mi još uvek u prilično jasnom sećanju. Trebalo da prodje puno godina, da bih ja shvatila gde se ti hangari stvarno nalaze na mapi grada. Još je bizarnije to, da oni i sada predstavljaju nešto meni kulturološki daleko bliže od realnosti koja se izgradila na toj lokaciji. Taj wannabe-po-svaku-cenu-korporativ milje ružnih staklenih zgrada i vertikalno na stub nataknut aviončić predstavljaju sliku i priliku promašene esetike i upornog nastavljanja neveselih decenija.



with dedication


A do obnavljanja sećanja na po neki veseli-90te-rejv je doslo na fenomenalnom koncertu theLittleIdiot-a u hoodu, u vreloj letnjoj noći. Šta se sve tu, pre theLittleIdiot koncerta dešavalo, meni je bilo krajnje zabavno - loš marketing, loše informisanje, zavlačenje, preuveličavanje, laži i gomile Naivnih Korisnika... Kao veliki ljubitelj tresha, jako cenim svaku priliku da vidim neki njegov oblik :-) Srećom po mene, količine tresha i danas su nastavile da kuljaju kroz gustu mrežu lokalnih medija.

A theLittleIdiot je veliki prijatelj Trillike.

Moby Belgrade Jun 2011, Donji grad

Sve na broju :-)

понедељак, 30. мај 2011.

Priroda u okolini

Ovog puta sam silom otišla u prirodu. Morala sam da se uživim u ulogu vozača i prevezem do najpopularnije vikendaške destinacije - Grocke Forever!


Čak se i Stajlo opirao tom putu, pa se pravio da mu je sasvim dovoljno vožnje do Bulevara, gde se buntovno zaključao, a ključeve je, uprkos sili iz Dubokog Svemira, usisao u svoj prtljažnik... Ok, razmažena deca mogu samo da uspore, ali ne i da onemoguće planove, pa se oko sat i po kasnije, Stajlo ipak našao na Smederevskom putu, gde je iznova mogao da uživa u živopisnom krajoliku, češući se o mnogobrojne malo-preduzetničke reklamne stubiće, preskačući manje ili veće rupe i zaobilazeći autobuse koji počinju za 300 (u kojima se sigurno ne pominje Sparta). Kada se broj gradskih autobuskih linija smanjio na 2, pojavila se vikendaška meka iz 70tih, sa sve nabujalim Dunavom i lokalnom adom. Oluja koja je prothodne noći tuda protutnjala, ostavila je puno blatnjiavih, kremastih potočića uz put, ali i neverovatno jaku zelenu boju svuda unaokolo.

A kada se stiglo na destinaciju, trebalo je porazmisliti o nebrojenim mogućim aktivnostima... O najvećem dogadjaju, rodjenju 3 nove mace u dvorištu, neki sledeći put, jer još nisu za javnost, još su malene i slepe. Obilje kiše i intenzivni suncani intervali uticali su na različita divljanja flore po dvorištu, pa sam se bacila na njihovo detaljno istrašivanje, sa sve penjanjem po drveću i sakupljanjem plodova.

Tu ima nekoliko tipova gustih zelenih šuma, razlikuju se po tipu stabala od kojih su sačinjene - specifične vikendaške vrste, koja samo jako liči na bambus, ali im je lišće i njegova primena sasvim drugačija.

tip I:

tip II:

Kao i kod amazonskih prašuma, opasnost od seče šuma je i u Grockoj veoma prisutna. Dodatnu opasnost predstavljaju i džinovske zveri koje se tu često pronalaze:

Proleće i sveopšte bujanje:


Cvet kivija je još jedan od dokaza gročanskog biodiverziteta:


U drugom delu dvorišta, priroda se manifestovala nešto drugačije. U neposrednoj blizini velikog grma ruže, razmenjivali su se značajni pogledi. Mala crno bela cica desno je hrabro ušla na teritoriju tigrastog gospodina levo...



Idealna prirodna postavka, zar ne?

недеља, 22. мај 2011.

Struganje po nebu i zemlji





Najbolji su oni dani, slobodni, ničim uprljani, koji počnu kao besprekorno prazan list papira (bez linija i kvadratića) i onda se sami ispisuju i crtaju kao crteži nadrealističkog automatizma. Otvori se tako prostor beskonačnih mogućnosti koje se nižu jedna za drugom, a mi se, od orahove ljuske koja se vrti u skučenoj bari, pretvorimo u jedrenjak na otvorenom moru. Crtež koji na kraju "ispadne" iz ovog slobodnog nizanja, dobija počasno mesto u našim ličnim galerijama. I kao što slikar slika sliku a onda slika počne da slika slikara, ovakvi dani nas suptilno promene kao jedva vidljiv sloj u Photo Shopu.
Mogle smo, kao sav dobro organizovan svet, da detaljno proučimo vremensku prognozu, skinemo bezbedan broj epizoda serija koje volimo i divimo se grmljavini sa ušuškane pozicije. Užasnem se od pomisli da je moglo i tako. Jer ovo što je bilo umesto toga je upravo ono što nam je bilo neophodno.

Ostružnica - extreme ride - od nevinosti do samospoznaje i nazad

Naše planiranje pomalo podseća na ono u filmovima kada jedan lik kaže drugom : "Vidimo se posle podne." I uvek se nađu na određenom mestu u tačno vreme, a kako su to uspeli je kao nebitno za nas gledaoce.
Tako smo i mi juče. Na Adi. Iako nismo planirale da se tamo nađemo, znajući da će svakom drugom stanovniku grada pasti ista ideja na pamet, tako je ispalo. Tri bicikla i roleri u omiljenoj letnjoj BG vikend košnici.
Par poznatih ljudi, mnogo onih za koje nismo ni slutili da postoje, limunade, kafe, sunce, krema za sunce za koju se lepe mace, naočare za sunce, majice na bretele...sve je počelo da se meša u šarenu kašu iiiii BAM! Kaže Arijel da je čula da postoji fin put do ostružničkog mosta tu blizu, pa da bi mogle malo da istražujemo.


Nevinost



Put je kao sa prvog časa nacrtne geometrije sa perspektivom. Prav i ravan. Sa jedne strane cveće a sa druge razni mikrosvetovi: svadbe, vodovod, skretanje za n(i)egde, deponija, seosko imanje. Kao još nenačeti horor film. Most je blizu. Stigle smo za oko 20 minuta uz zastajanja da nas stigne duša. Biciklista je bilo vrlo malo i to uglavnom onih koji bicikl koriste umesto autobusa 92 koji tuda prolazi.



Ispod mosta je nešto što liči na desni bubreg grada u kome se prerađuje sve metalno što njegovim građanima više ne treba. Par radnika premešta gomile zarđalog gvožđa sa jednog mesta na drugo.

3 u 1 (produkti prirode, ljudskog konstruktivnog rada i zuba vremena) sve na putu do Ostružnice



Ispod mosta je prava neformalna izložba metalurgije. Radnici nas posmatraju i odmah shvataju da smo pomalo slični. Sviđa nam se isto đubre. Oni ga premeštaju a mi ga fotografišemo. Nude nam da upale veliku vatru pa da se slikamo kao u hevi metal spotovima. Ded metal, treš metal, svit metal...svaki metal je fotogeničan metal ispod Ostružničkog mosta.

I njima je neko pažljivo zapakovao subotnji ručak da budu jaki kao gvožđe
Prizivanje tetanusa (prim. Arijel na obuću Fabrike)

Prevoz do samospoznaje i nazad (i tako u krug)

Samospoznaja

Kako se sve odvijalo kao u procesu nastanka nadrealističkog crteža sa početka teksta, tako smo spontano odlučile da krenemo. Sa obrenovačkog puta vidi se Beograd kao da je jasnom linijom odsečen od našeg ostružničkog referentnog sistema. Prve gigantske kapi kiše "pukle" su po našim golim leđima i glavama kao one bombe od papira iz osnovne škole. Izlomljene svetleće linije su zaparale metalno nebo (a sekundu pre je delovalo kao šećerna vuna). Sve priče o udarima groma i loptastim munjama su nam strujale kroz glave koje su bile najviša tačka u ravnici. Čežnjivo smo gledale retke faradejeve kaveze koji su zujali po putu pored nas. Čak smo se setile i da je za današnji dan "zakazan" smak sveta. A onda je počelo. Po nama se prosuo led. Ulazio nam je u oči i uši. Mešao se sa francuskom, lepljivom kremom za sunčanje a glavni sliv te kombinacije vodio je ka oba oka i pekao kao đavo. Čula sam Suncokret kako viče da pazimo na auto kao u "život piše drame". Nakon beskonačnih 5 minuta agonije, uspele smo da stignemo do restorana Mika Alas. Saundtrek za taj momenat je Drag od Placebo. Svi su bili pametni i suvi a mi lepe i mokre. Oni što su ostali kod kuće jer su pratili vremensku prognozu, i oni što su bili na Adi pa su ušli u jedan od milion kafića, i ovi ovde što su se dovezli kolima na subotnji porodični ručak, čak i jedna žena što je došla sa psom da ga vodi na plivanje, pa i dvoje zaljubljenih biciklista koji razumeju nebo i ne gledaju cveće i tešku metalurgiju ispod mosta - svi su bili pametni i suvi. Pogledala sam Suncokret, Arijel i MajuMaju i sad im tek kažem da sam pomislila kako su lepe ispod cirade kod Mike Alasa.
Ubrzo smo dobile jakne od osoblja restorana, vruću i fenomenalnu riblju čorbu i tople tanjire da ih stavimo u krilo da se zagrejemo.




Šta smo spoznali:

Ledeni grad koji ti bode kožu dok juriš na biciklu do prvog skloništa, tvojom se odlukom pretvara u fenomenalni spa tretman.
Ponekad je bolje da pogrešiš i da se neverovatno zabaviš nego da ti prođe dan u toplom i na suvom a ništa novo ne naučiš.
Dosadno je samo dosadnim ljudima.
Trilike mnoge neprilike pretvore u prilike (to smo već znali ali smo utvrdili na izuzetno teškom zadatku)

Šta smo prevalili (u brojkama)


Šta smo nacrtali


среда, 18. мај 2011.

Trillic Afternoons


     Sve vremenske prognoze su bile složne oko najave da će u nedelju da padne kiša.
     Znamo da se po kiši ne voze bicikli jer nemamo naočare za sunce sa brisačima.
     Po kiši se ostaje kod kuće uz film, naročito nedeljom.
     Po kiši se trči, dok te neko ne stigne, pa se onda mirite, pa se ljubite, ono pljušti, vi mokri od kiše, od suza (videla sam to na filmu jedne nedelje)…
     Posle kiše možete da odete da skupljate puževe, tako pomireni.
     Svašta može.

     Mi smo se odlučile za trillično popodne na Brodiću, pa neka zapljušti, šta nas briga.
     Fabrika i ja smo se do Brodića odvezle biciklima, KluZivom i LiZardom.
     Kako je biciklistička staza na delu od 25. maja do Sajma zahvaćena epidemijom bolesti od koje boluje i Koridor 10, Arijel je morala sa stilom i Stajlom da zaobiđe već neko vreme otvorene rane na tom delu puta.

     Imale smo kvorum i mogle smo da počnemo da pričamo o svemu onome o čemu Gugl pojma nema.
     Trillično popodne je vreme kad sve što zamislimo izgleda kao plan koji će se sigurno ostvariti. Pretresemo sve. ;-) Malo se izdignemo iznad ponekog neuspeha držeći jedna drugoj "lopovske" i kažemo da nije to tako strašno. Sve što se izdešavalo tokom nedelje, dobije svoje sigurno mesto.

     A sve to uz... Pogledajte kako lep prizor!



     Očekivani pljusak su prvo najavile mace koje su se razjurile iznad reke.
     Kao drugo upozorenje, vetar je oborio suncobran.




     Ispraznile smo čase sa točenim mutnim Paulanerom natenane, u pokrivenom delu kafića.
     Bicikle ubacile u automobil.
     Automobil izvele na kišu.
 
Od pakovanja...


...do raspakivanja     

     Teorija koju smo analizirale za stolom, dokazana je u praksi.
     Snalaze se Trillike kad se promene (vremenske) prilike. J

понедељак, 9. мај 2011.

Only Illustrated

Da li moze da se objavi blog post bez ilustracije? Da li se tu gubi ili dobija na kvalitetu? Ako se gubi, to znači da je ilustracija samo štaka, a da pisana reč nema dovoljnu snagu. Mada, ako se sa ilustracijama dobija na kvalitetu, opet izgleda da nešto nedostaje u sadržaju... Ili su možda ilustracije stvarno toliko očaravajuce, ili smo mi čitaoci postali nezainteresovani za jednobojni koncept slova i pozadine, ili se sa ilustracijama samo nesvesno iznova vraćamo u prošlost, preko stripova do slikovnica?

Sam koncept bloga nas tera na vizuelizaciju. Odvajanjem sadržaja od prikaza, tj. jasnom formom svakog prikaza. Tu uvek možemo da zavaramo Naivnog Korisnika menjanjem pozadine, ili dodavanjem šarenih link dugmića, statistika, slika čitalaca i prijatelja.


Trillika veoma voli da se ilustruje. Ima tu više razloga - možda zato što autorke veoma vole fotografiju ili zato što znaju da fotografije umeju tako divno da izmene stvarnost.



I gde je sada tu kiša i sivilo posustalog Grada? Plavo nebo, malo sunca i laki beli oblačići... Uspešna foto manipulacija na delu!

петак, 29. април 2011.

U potrazi sa koncentacijom....

Dakle, situacija je sledeća - treba da sednem i naučim par novih veština. Suština problema mi je poznata, ali metode kojima cu se koristi su mi nove. Na njima moram da radim. To ce mi pomoći da uradim par poslova koje sam vec ugovorila, ugovore sam potpisala, dobila deo dokumatacije i jako ozbiljno pristupila celoj situaciji.

Ali zaboga, ozbiljni smo mi ljudi! Ni to nije nerešiv problem - imam dovoljno informacija online, samo treba vreme da se one usvoje i vreme da se provede u tom procesu usvajanja i vežbanja. Sve stavke tog procesa su mi poznate, možemo da ih uporedimo sa spremanjem bilo kod ispita, što na fakultetu, što nesto kasnije, za dobijanje neke licence ili sertifikata. I pored svega toga, uvek potpuno ista situacija - odjednom se pojavi toliko prečih stvari...

Zato sada možemo da raspravljamo o tome koliko je izbor zaista neophodnih novih aktivosti koje su se iznenada pojavile cool:-)

Kao prva aktivnost javila mi se neodoljiva želja za razvojem kulinarskih sposobnosti. Drugari koji me poznaju u startu mogu da počnu da se brinu, ali palačinke sa 3 vrste brašna, NE predstavljaju veliki izazov. Belo, ječmeno i raženo u istoj ćasi čine nesavladiv pokušaj, možda samo na papru ili priči uz neku kaficu, ali to je vec daleka prošlost...



Dakle, stomaci su ispunjeni, hrana je zdrava. Uz to može samo neka voćkica i savršen organizam je potpuno zadovoljen!

No, vremenski utrošak na kulinarenje je potrošen, pa je vreme za suočavanje sa novom količinom informacija o novim metodama prezentovanja sadržaja i globalnoj formulaciji zahteva klijenta... E, onda možemo na primer, da se zabavimo sa klasicima književnosti.

Neke stvari su van vremena, mogle su da budu napisane juče, ili pre 100 ili 200 godina... Da li je jača zelja da se zaboravi ili da se sve upamti? Da li da se uživa u fokusiranju na gubitak i iz toga crpi lebdeće uživanje? Da li da se otvori nepoznatom biću koje zna po nesto da ispriča, ali ne želi da se na njega utiče? Da li neuhvatljiva Lenor ili davno zaboravljeno znanje mogu da budu dovoljni da se osećanja i posle jednog veka poklope? Da li je atmosfera usaglašena?



Mada nije decembar, odgovori su uglavnom potvrdni. Gavrana nema u blizini, kao ni biste na kojoj bi se on sklupčao, ali sve ostalo je tu, i stoji. Dok nešto sasvim drugačije ne otpočne.

Nakon klasnične knjizevnosti, tu je uvek blogeraj, zar ne?

среда, 13. април 2011.

Wi-Fi

Male stvari mogu doneti veliku radost, a one nevidljive jos veću.

Sticajem okolnosti morala sam provesti par ranih jutarnjih sati u nimalo očaravajucem delu grada. Osim puno gusto načičkanih stambenih zgrada, polu smislenih rešenja sa malim parkovima izmedju njih, po nekom, delimično pokošenom ledinom, nije bilo mnogo zanimljivosti. Srećom je vreme bilo OK pa sam mogla da sve vreme budem napolju, mada ne znam ni gde bih bila unutra... Jedan veliki Maxi i poluzavršena (jos jedna u nizu bezličnih, uz blokove zgrada dobro 'pasujuća') crkva, nisu delovale kao srećno rešenje. U takvim okolnostima bi beg u neku drugu dimenziju bio pravi put. Zbog cele ranojutarnje akcije jedan portal za taj beg mi je ostao kod kuce, a drugi nije baš hteo da radi kako treba bez malo pomoci sa strane.



Od velikog broja prisutnih wi-fi mreža po tako gusto naseljenom kraju ponadala sam se da ce naci nesto za mene... ali avaj, sve je uredno zakljucano. Zbog nedostatka javnih mesta, firmi ili neceg sl. nije ni bilo za očekivati da ću negde da ugledam samostalan wi-fi znak. Par preslatkih kuca je bila dobra, ali kratka zabava. Slušanje razgovora stanara iz okolnih zgrada takodje je samo naizgled bilo zabavno, jer to odmah prizove negativne posledice, počev od količine psovki, besmislenih tema ili same sumanute činjenice da imam osećaj da sedim u nečijoj kući, i da to sto pored mene nema nikoga ne znači da mene ne prate desetine dokonih posmatrača...

Ali, pošto nada u postojanje dobrih ljudi, otvorenog uma na svakom mestu i u svakom trenutku, uvek postoji - poruka 'Homoseksualac iz Mirjeva' access point defined se uskoro pojavila i to potvrdila!



Nisam ni ja o tome mnogo razmišljala do skoro, tj. dok mi jedan moj AAnonimni komšija to nije napomenuo, jer čemu to zaključavanje mreže dok se boravi na poslu, školi ili spava?! Sasvim lako, malim nevidljivim stvarima se neko drugi se može mnoooogooooo usrećiti!