уторак, 22. март 2011.

Otupljivanje

Ima puno stari koje me muče, a sve su nekako povezane... a mogu da budu i komunalne. Svejedno je odakle ce da počne.

Sve mi je teže i teže da pratim bilo kakve vesti koje se tiču razvoja i planova za razvoj u ovoj Srbijici-štalici (tm by @Fabrika), naročito ako se govori o konkretnim, materijalizovanim rešenjima. Sa idejama je ipak kako-tako jednostavnija situacija - one se lakše probijaju kroz digitalne ili vazdušne kanale.

Potpuno mi je nadrealno gledanje nekog od domaćih tv programa na kome uzbudjene novinarke veoma ozbiljno saopštavaju da se planira izgradnja novog prešackog mosta, raspisuje konkurs za njegovo rešenje ili na primer završava izgradnja nekog parkinga. A ako se prošeta malo po okolini, začeprka prstićem, ispadne da je taj parking trebalo samo iscrtati, jer je to ravan krov lučkih skladišta stvarno izgradjenih pre drugog svetskog rata... I kako ja ne razumem to duboko uzbudjenje i razlog za ponos u 2011. godini, ostajem u dubokom utisku da pratim neki specijalni program za odrasle, ili u najbolju ruku loš školski program (za decu koja slabije uče). U oba slučaja ciljna grupa posmatrača ne sme da ima IQ veći od 100. Naravno da se ostavlje prostora i za one koji sami ocajnički žele da snize svoj IQ, da bi što lepše plovili kaljavom ali ružicastom svakodnevnicom.

Bulevar

Jednom sam slušala i jako lepo plasiranu reportažu o tome čemu služe GPS uredjaji u kolima, kako se koriste (ne baš kako rade) i da li je bolje imati ih ili ne. Shvatam da je to trebalo da bude edukativno, ali opet mi je utisak snižavanja IQ-a kod gledaoca preovladao. Eto taj utisak je bio veoma jak, tako da se i dan danas sećam te reportaže - možda je to u stvari i bila subliminalna poruka koju je gradska televizija posala, a ja sam samo imala muku da je rastumačim.


Prilikom jedne od prvih poseta Londonu videla sam, u podzemnoj železnici, plakat koji obaveštava da se te godine proslavlja sto godišnjica Pikadili linije. Osim uredjenja sistema transporta u gradu, to znači da stanovnici vec 3 generacije (koliko obicno stane u 100 godina) žive sa svešću o tome da je OK da se ide vozom kroz podzemne tunele, da postoje sistemi hodnika i stanica ispod grada i da je sve to za njihovo korišcenje i udobnije življenje. Da se moja baba nekom greškom rodila u Londonu a ne u BG, krajem 19 veka, taman bi porasla dovoljno da sama odlazi kod prijateljica na čaj novom Pikadili linijom, ili da ide vikendima u parkove van zagadjenog i prenaseljenog centra. Ovako je verovatno dovoljno napredno to što se ona ipak rodila u jednoj od vecih kasaba u okruženju, tako da je mogla to isto da radi tramvajem, koji je stajao jako blizu njene kuce. U njenom slucaju, to čak nije ni bilo toliko nepojmljivo drugačije, napredno je bilo i jedno i drugo, ali sta će ćemo sa danasnjicom?

Jubilee Line

Ove godine je vec 105 godina od otvaranja Pikadili linije, a ja sam tek sinoc, zahvaljujuci @Undertow74u shvatila famozni YouTube snimak sa/posle mitinga Napredne stranke. Videla sam ga ali mi nije bio smešan, jer ga nisam shvatala, a kada sam shvatila suštinu, onda mi tek nije bilo ni malo smešno. Nije mi bilo žao ljudi sa snimka, bilo mi je vise žao sebe, svoje babe, i svih onih koji ne žele da im se IQ sabija i smanjuje.

Nepojmljivost ili neuporedivost je sada malo izraženija nego pre 105 godina, evo i filma sa gradskim vestima koji to ilustruje:
http://www.bbc.co.uk/news/uk-england-12764741

Life is like riding a bicycle

Šta bi bilo kada bi većina ljudi koristila bicikl kao svakodnevno prevozno sredstvo?
Da li bi onda došli na ideju da bombarduju Libiju? Da li bi mlohavo čudovište moglo da rukovodi biciklističkim narodima? Da li bi se više smejali?
Ja sve mislim da su odgovori ovim redom: ne, ne i o da!



O tome koliko je bicikl dobar za kondiciju i koliko je ekološki "ljubazan" prema Planeti, nisam nameravala da pišem. Ali jesam o tome koliko i na koji način volim bicikl.

Volim da ga koristim kao prevozno sredstvo, jer se uobičajena trasa pretvara u najlepši deo radnog dana. Idem dovoljno brzo, da stignem da vidim više poznatih ljudi i dovoljno sporo i bez zidova i stakala, da ih lakše primetim, a stignemo da razmenimo i osmeh ili 2 rečenice.

Volim da ga koristim i za razonodu. Čim sednem na bicikl, menja mi se ugao gledanja na okruženje. Viša sam za 20-ak centimetara, slike se brže smenjuju, teren osećam intenzivnije (učim koje su ulice strmije), počnem da primećujem strujanja mirisa i vetra, poželim da istražim nove putanje i skrivena mesta...

Kad vozim bicikl, zaista osetim da sam slobodna. Sve što ga pokreće je moja energija i volja.

Dodatak sa BG ulica (za one koji misle da samo kamikaze voze bajs po Beogradu):
sve je više biciklista a automobili jedva da se kreću u vreme saobraćajne gužve, tako da uz razuman oprez, malo kreativnosti u pronalaženju najbezbednije trase, vožnja može da bude iznenađujuće anti-stresna. Povišen oprez je potreban kada se primeti taksi vozilo (čak i kad stoji mirno) kao i automobil parkiran na kolovozu (ako nekog ima unutra, može naglo da odluči da otvori vrata).


Najlakše i najlepše je deliti savete i filozofiju drugih, tako da ne mogu da odolim izazovu:

Life is like riding a bicycle - in order to keep your balance, you must keep moving. ~Albert Einstein


It is by riding a bicycle that you learn the contours of a country best, since you have to sweat up the hills and coast down them. Thus you remember them as they actually are, while in a motor car only a high hill impresses you, and you have no such accurate remembrance of country you have driven through as you gain by riding a bicycle. ~Ernest Hemingway

When the spirits are low, when day appears dark, when work becomes monotonous, when hope hardly seems worth having, just mount a bicycle and go out for a spin down the road, without thought on anything but the ride you are taking. ~Arthur Conan Doyle

уторак, 8. март 2011.

Sve je to isto...ulice, kuće, ljudi...?

Zašto Beograd nikad neće biti metropola a Srbija (progresivna) država?
(a nije zbog odsustva para i metroa mada bi to malo pomoglo)

Iskreno, ne znam da li bi ikada želela da posetim Bilbao i da li bi uopšte čula za taj grad da tamo nije jedno od arhitektonski i kulturološki interesantnih zdanja - Guggenheim. Možda me još više od same zgrade i njenog sadržaja oduševljava priča koja stoji u njenim temeljima. Ona je hrabra, razborita, luda i strastvena. Osamdesetih godina proslog veka, Bilbao je bio grad sa visokom stopom nezaposlenosti (oko 25 %), tradicionalne industrijske grane su bile u zastoju, centar grada je zauzimala prometna luka i vrlo teška saobraćajna gužva. Drugi problemi su uključivali nasilje ekstremnih Baskijaca, propadanje zgrada, zagađenje i veoma loš javni prevoz (poznato?). Primarni cilj gradskih vlasti je bio poboljšanje kvaliteta života građana a plan koji je osmišljen i način na koji je sproveden je ono što priču čini fenomenalnom. Pored vrlo bitnih elemenata koji direktno poboljšavaju i olakšavaju život u gradu (metro, prečišćivači vazduha i vode, kompleksi za zabavu...) kruna je bila avangardno i za neke kontraverzno arhitektonsko delo Frank Ghery-a koje je proglašeno jednim od najspektakularnijih dela u dekonstruktivističkom stilu. Ostale kulturne investicije su uključivale koncertne sale i "inkubatore" za mlade umetnike sa ciljem da se razvije kulturni turizam i otvore radna mesta u ovoj oblasti. Od otvaranja muzeja 1997. do danas bilo je preko 9 miliona posetilaca.

Guggenheim, Bilbao, Španija

Muzej je doneo nadu građanima, ujedinio političke partije i civilne organizacije oko regeneracije grada koja je još uvek u toku. Scenario liči na plan Velikog Štrumfa ili gradonačelnika Patkovgrada. Ovdašnji uštogljenici koji su se napajali na izvorima mudrosti po manastirima i brdima nebeske zemlje bi rekli da je to sve naivna priča. Čujem ih kako šište preko jutarnje rakije: "Ma kakav muzej, festival, hahaha inkubator za umetnike... narod nema leba da jede. Guši se u zelenim kontrolorskim prslucima u GSP-u...!"

Takve priče, poput ove iz Španije, u Beogradu se gase dok su još u fazi iskre. Činjenica da se one pričaju i pokreću i po Bg-gajbama samo svedoči o njihovom postojanju i jalovosti sredine u kojoj pokušavaju da porastu. O da, za Bilbao projekat su bila potrebna OO da se prepozna prilika i rizikuje za pravu stvar. Taj bitan sastojak ovde ne raste.

Cité du design, St. Etienne, Francuska

Kad smo već na relaciji Bilbao-Beograd, na pola puta je još jedna ongoing uspešna priča iz Sent Etjena, malog grada blizu Liona, koji je počeo da se gasi sa svojim rudnikom, industrijom oružja, bicikala i traka. "Krpeljčić" lionske tekstilne industrije danas izgleda kao najdosadnije mesto u Francuskoj koje se jednom u 2 godine pretvaralo u Grad Dizajna. Sve gradske ustanove, prodavnice, ulice, stanovnici su tih 20-ak dana u 2 godine disali i živeli dizajn. Ministarstvo kulture Francuske je ovaj napor prepoznalo kao šansu da se čitav region osveži i osnaži i pružilo mu je preko potrebnu logističku i finansijsku podršku. Sada ovaj bienalni projekat ima nameru da postane svakodnevica. Sećam se kako je sve počelo kao inicijativa profesora i studenata Fakulteta za dizajn u St. Etjenu. Kako su svi do iscrpljenosti volontirali, kako su dizajneri iz celog sveta gostovali po stanovima i kućama sentetjenaca...Moglo je sve to da nestane sa iscrpljenošću organizatora da se ovo dešavalo u kratkovidom krtičnjaku. Više o tome

Cité du design, St. Etienne, Francuska


Missing ingredient za podršku čarobnim i smelim idejama u Beogradu nedostajaće sve više i više, jer umiranjem svake iskre slabi šansa i rešenost da se pokrene nova a raste prostor za korovske novogodišnje "projekte", štalizaciju grada, smrknutije i autističnije izraze lica.


Dis-patch je možda mogao da bude nešto zbog čega bi ponekad mogla da se radujem kad se setim pesmice "Beograd ima balkone cvetne..." umesto što me uvek rasplače. Možda je mogao da sa leđa male grupe ljudi pređe na čvršće i jače temelje (onda je i zgrada jača i veća i privlači više ljudi, to zna Suncokret ali ne i onaj ko bi takođe to trebalo da prepozna). Eto, jedna vrata su se zatvorila u Beogradu. Prilično tiho, kao i uvek kad ostavljamo nešto lepo iza sebe. Druga će se otvoriti, kako kaže narod koji olako sebi prašta greške, ali samo da bi se ponovo, još tiše zatvorila.

Dis-patch Festival R.I.P. from Dis-patch Festival on Vimeo.

недеља, 6. март 2011.

Kratka istorija klabinga u Beogradu (prvi deo)



Ne samo da je kratka, već i potpuno subjektivna i neekspertska analiza klabinga u gradu, koji se busa u svoja (ispucala) asfaltna prsa, da je grad sa najboljim noćnim životom u regionu a to znači, valjda, i u na kontinentu (ipak se region nekad zvao i Europe's playground).

Bright Lights

Nekad

Ovo "nekad" seže oko 2 decenije unazad, u period posle "zlatnih osamdesetih" za koje će rivju morati da napiše neko 10 godina stariji, jer bi ja samo mogla da prepričavam priče starijih braća i sestara društva iz školskog dvorišta.
Klabing sa početka pakla devedesetih je bujao samo (i samo) u određenim uslovima - dakle, morala je da postoji uža, šira i periferna ekipa oko klabera (termin klaber-ka tad nije postojao a ni termin klabing, što ne znači da ga nije bilo).
Uža ekipa - do 5 osoba - su oni ljudi sa kojima imaš sinhronizovan bioritam a znaš ih iz zgrade, kraja ili škole (oni malo iskusniji imaju užu ekipu "iz grada"). Sa njima se ne čuješ telefonom, skoro nikad, jer ste po ceo dan zajedno.
Šira ekipa - do 20 osoba - raspoređena na strateškim mestima - na primer: ćošak, štangla, gornji kraj, parkić... Sa njima se ponekad čuješ telefonom kada želiš pojedinačni kontakt. Inače, uvek ih pronalaziš na očekivanim mestima pa nema potrebe za specijalnim dogovaranjem.
Periferna ekipa - preko 50 osoba (zavisi od memorijskog kapaciteta i socijalnih veština) su poznanici šire ekipe i ljudi koje viđaš u gradu (danas klabingu) i znaš im bar nadimak i oni znaju (bar) iz koje si šire ekipe.
Ova tri sastojka su conditio sine qua non klabinga devedesetih u Bg.
Klabing se praktikovao skoro svakodnevno tokom školske godine a religiozno tokom raspusta na sledeći način: izađeš i uvek sretneš nekog.
Uvod u klabing se obično dešavao u bašti SKC-a odakle se instinktivno odlazi u siromašnu ali vrlo konkretnu Bg klabersku noć. Preko 18g ili vrlo sposobni na Akademiju, smarači i metalci na Mašinac, reperi u 3K, neki nedefinisani u KST, autistični nazad u parkić sa flašom nečega što se pije u krug, pravi praklaberi u Industriju... Pravi pankeri su svoj uvod imali kod dragstora u Nušićevoj a metalci kod Zagreba (Ruskog Cara).
Skroman zaključak bi bio da klabing nisu činila mesta već ljudi. Odvijao se i po ulicama, klubovima, parkovima, ćoškovima, dvorištima, gajbama...



Prvi armagedon

Vrlo brzo, Europe's playground se pretvorio u živi "igrokaz" Krvave bajke, rusku salatu užasa, a Bg klabing je dobio novi element: minsko polje. Preko puta Akademije nikao je hram za novonastalu struju - Zvezda (kako biblijski zvuči), teretana kru-presretači (daj neke pare, jesi ti peder, da li se vas dve zabavljate, iz kog si kraja, polomiću te ili polomim te bez ikakvog uvoda) su bezbrižni klabing pretvorili u dnevnopolitičko ogledalo. Filmovi, kasete, krov zgrade i neko malo alternativno pozorište i mesna zajednica su postali pravi elitistički klabing koji počiva na kapitalu onog prethodnog.



Drugi armagedon - The Final Cut

Za one koji su mislili da je kraj nastupio sa lošim programom klubova, dizelašima i opštom depresijom, drugi armagedon je prošao neprimetno. Za one koji nisu sasvim odustali, teletekst BK televizije je skoro nečujno obznanio krah. Studentski protesti sa kraja devedesetih - zamena za klabing tadašnjih studenata, je u tom nadasve jadnom teletekstu na strani 999 - kultura, pod naslovom Večeras u Beogradu, najtragičnijeg TV isprdka ikada i igde, nazvan Diskoteka Plavi kordon.
Bogoljub knows. Aj' sad svi po kućama.