понедељак, 15. август 2011.

Glatka površina

"Bezoblična belina ponora ščepala je njegov um i Luis Vu - napola hipnotisan, zakleo se da večno živi. Kako bi drugačije mogao da vidi sve ono što je vredelo videti?" - Prsten (Lari Niven)


bazen

Pre nekoliko dana, sedeći pored relativno velike površine vode, ponovo sam se prisetila koliko veliku i snažnu moć ona ima. U prvi mah sam pomislila da je to samo posledica njene blizine, ali možda je i nešto sasvim drugo.

Svaka veća količina vode, reka, jezero, more ili veštački napunjenja rupa sa filtriranom vodom, su oduvek mamili moje otvoreno divljenje. Smirujuća moć vode se jednostavno manifestovala u želji da joj budem sto bliže i da nemi kontakt traje što duže. Bez nekog vidljivog razloga, količina zadovoljstva i ispunjenosti su bili obavezni prateći sastojci. Sve ostalo što čini jedan trenutak, može zavisiti od dodatnih uslova, klime, društva ili početnog raspoloženja, ali se uvek svede na isto - na nekakvo instant pročišćenje svih negativnih misli, jedna jako kreativna i potpuno podižuca pauza. Prekid od svega što čini tako kompleksnu svakodnevnicu.

Da li je to moć same vode? Moć izvedena iz njene neophodnosti za svaki živi organizam, moć nastala iz toga što smo svi mi u velikom procentu sastavljeni od vode ili neki sličan primalni uzrok koji se instinktivno sam prepoznaje i reaguje sa prizorom koji vidimo bez mogucnosti da ga kontorlisemo? Voda u nama komunicira sa vodom pored nas i želi što duže da komunicira. Malo me je pokolebalo jedino to sto sam slično, obuzimajuće iskustvo osetila i u nešto drugačijim okolnostima.

Rovinj

Pogled sa vrha brda, krova katedrale, kroz stakleni zid na 24, 89 ili 103 spratu, sa ivice ski staze ili stene, na dole, u prazninu, jednostavno je "u stanju da zgrabi ljudski um, da ga drži, tako da on stoji smznut i zanesen na ivici večnosti, sve dok neko ne dodje i otrgne ga." Više puta doživljeno stanje koje ovako živopisno Lari Niven opisuje i pronalazi u delovima izvan Poznatog Svemira u dubinama svoj privatnog sveta Prstena. Trans visoravni sa svojim hipnotičkim svojstvima se jako često dešava, naravno ako mu se bar malo otvore vrata. Za to je sasvim dovoljan dugački, potpuno ravan auto put, oduševljenje svakom većom vodenom površinom ili savršeno nedefinisan pogled sa vrha litice. Tu leži i povezanost vode i visine - u automatskim reakcijama koje one pobuđuju.

St Anton

Pa šta im je zajedničko? U sjajnom romanu "Logor koncentracije" (Tomas M. Diš), uz pomoć silom povećane moždane aktivnosti, zarobljenici dolaze do genijalnih zapažanja i odgovora, u ono malo vremena koje su u stanju provedu živi, jer ih ta aktivnost ubrzano uništava - "Pokušavao je da analizira neobičnu fascinantnost jezera, rezervoara i sličnih velikih stajaćih vodenih masa. Zapazio je da samo kroz njih priroda pruža prizor euklidske ravni što se prostire bez vidljive granice." Da li je to zadovoljavajući odgovor? Možda ne tako lako uočljivo, ali to je definitivno zajedničko svim pomenutim pojmovima, sa sve ravnim putem kome se kraj gubi na liniji horizonta. Svi oni predstavljaju mali prirodni ili veštački model ravni, model potpuno savršenog i apstraktnog pojma koji se ne opisuje, ali dovoljno složenog da može da obuzme i da transformise. Malo nepojmljivo, ali tako opuštajuće :-)