среда, 28. март 2012.

Putovanje



Može da traje samo pola sata, može 8 sati, ili još bolje punih 25 sati. Može danas i da počne i da se završi, te se lako, standardno i da izmeriti duzina, a može da traje tako da se iz sutra predje u dan posle, gde sat stvarno, nije od velikog značaja. Tada je nebitno kada se krenulo, već je izvesna jedino činjenica, da će se jednom negde stići.

Koliko god da traje, to specifično premeštanje sa jedne tačke u drugu, to putovanje, ima svoj bogat unutrašnji život. Ima poseban ritam, koji je ostaje da živi i kada se sam put završi i koji jasno utiče na svako sledeće putovanje.

Mogu da kreiram ceo put sama, da ga osmislim unapred, isplaniram svaki detalj i kilometar, pa da tvrdim da on zavisi od mene, ili da naprotiv, kupim kartu, pa tako samo učestvujem, tj. samo putujem. Ta razlika je suštinski nebitna, jer ce se izgubiti čim put počne. Ja ili neko treci, predstavljamo samo način na koji će se ispoljiti sve one iste osobine koje put sam po sebi nosi, onaj njegov, vec pomenuti, unutrašnji život.



Mreža puteva, tako bolno različita i specifična za entitete po kojima se pruža, uz svu prateću, takodje geografski zavisnu i raznovrsnu klimu - maglu, led, isijavanje; kao i medjusobne odnose onih koji su nekuda krenuli, čine samo jedan obavezan, realan nivo iz razvoja tog života. Onaj deo koji se vidi, koji bi trebalo da postoji, jer bez njega nije put nemoguć, već je samo unekoliko otežan, pa će utucaj na ono drugo, neopipljivo i mistično u životu puta i putnika, biti znatno umanjeno.

Odnos stvarnog i nestvarnog uvek postoji, samo zavisi koliko u čiju korist. Obično je to jedna od nepredvidljivosti, koja traži da se nastavi dalje, da bi se taj odnos možda izmenio, da bi se možda nešto drugo desilo, da bi se nadanje u drugačije ishode iz stvarnog zivota, prenelo u izdvojeni život puta. Taj nestvaran aspekt stvara sam putnik, svojom vezom sa kretanjem, sa promenom okolinom, sa stalnom željom da proširi granice svog saznanja i osećanja, da transcenduje svoje moći kojima vlada van puta. Tu on ima vremena da se poseveti sebi i da veoma empirijski uporedi sebe unutra, sa kretanjem oko sebe. Što se bolje poredi, to će više sebe otkriti. Uz to će mu i dužina poredjenja dobro doći, da onako uspavanog i nepripremljenog sebe, što dublje istraži i unapredi.


Estetska vrednost tog sagledavanja je jako rano uočena, pa je sveprisutna kroz razne vidove umetnosti, još od epskih Odisejevih putešestvija, preko opisa prelazaka beskrajnih ruskih stepa trojkom, do tipiziranih mačo, sazreo-sam-i-izgradio-se road movie-ja. No osnovna ideja koja se i tu uočava, je pokušaj da se odgovori na to da li je put mesto gde smo mi bolji, skoncentrisaniji i interesantniji? Da li smo takvi zbog samog puta ili zbog toga sto imamo priliku da se na neko vreme otrgnemo i u drugačijim okolnostima porazmislimo o onom mestu sa koga smo krenuli? A možda je to sve samo privid, veoma slikovit i živ, ali stvoren samo da bi nekako opravdao jednostavnu animalnu potrebu za kretanjem...