среда, 23. новембар 2011.

Stvarna okolina

Nadrealnost raste kako se udaljava iz centra ovog realnog grada. Sve što se nalazi po obodima admistrativne celine jednostavno nosi tu (davljeničku crtu) nepredvidljivosti i sve-je-moguce stvarnosti. Tu su talasi sreće razorni, a oni i sami po sebi postoje, za razliku od uštogljene svakodnevnice centra. Kao što u nekim ruskim klasičnim romanima sneg uvek provejava u novembru, kada glavni lik želi da se dogovori sam sa sobom i prošeta po tek opisanom idilicnom pejzažu, tako po tim ivicama, lelujaju trenutna prijateljstva, totalna solidarnost i razumevanje. Obično me velika muka natera da u cik zore poželim (uz veliku silu) i sama da zalelujam tim predelima, da ostetim tu energiju meteža, oronulosti i prisnosti sa nepoznatima karakterima. Više ne mogu ni sebi da objašnjavam da je to što mi se dogodi stvarno, da nije fikcija mudro osmišljena u udobnosti tople sobe, da nije sumanuti izbor zvezda iznad ili koncentracija niza 'onako', polu loših ili totalno loših odnosa ovih ili onih dešavanja.


Ako je još pre više decenija utvrđeno da u određenom, svedenom podrumu, na južnoj hemisferi postoji tačka koja sadrži sve ostale, onda je sasvim moguće da ovde, u rubnim delovima grada postoji tačka koja odbija realnost. I nije neophodno da se prođe bas kroz dugu da bi se to utvrdilo. Možda pomaže verovanje da Wallis stvarno voli Gromita i ako to ne pokazuje uvek, jer i on veruje da se to podrzumeva.


Ako se jednom desio spasonosni Homoseksualac, a drugi neki put samospoznajna provala oblaka, ne znači da će takva dešavanja prestati. Možda će se samo jednom ona dočekati spremno!