понедељак, 24. децембар 2012.

Železnica duša


(ili 80 dana durskih i molskih akorda)


Sve što ima neke veze sa dušom meri se nekim četrdesetodnevnim formatima. To važi pogotovo za njen dolazak i odlazak. Kada se ovi dolasci i odlasci dese suviše blizu, oni koji dočekuju i ispraćaju stoje, blokiraju se i ne znaju kuda da gledaju. Sve se izmeša i sva osećanja utrnu. Ne možeš ni da se raduješ zbog dolaska a ni da tuguješ zbog odlaska. Samo primaš čestitke i saučešća i to u istoj rečenici.

Kada sam rodila Trilličicu, rekli su mi u porodilištu da će moj oporavak i njeno prilagodjavanje trajati četrdesetak dana. Da su religiozni oni bi rekli tačno četrdeset. Ovako se nauka i religija podudaraju uz dozvoljenih par dana gore/dole.
Tih četrdeset(ak) dana u durskom visokom ključu su euforični, strašni, smešni, neobjašnjivo (hormonski) tužni, napeti, sladunjavi...

Ovih drugih čedrdeset (tačno) dana ispraćanja mog drugog roditelja imali su stabilno uzlaznu molsku putanju. Svakim danom svest o odlasku je postajala sve jača i pojavljivala se u sve većim tačkama u kojima se svakodnevica izvrnula kao u ogledalu.

Život u koncentrovanom obliku deluje statično - kao kada se neko klatno, koje smo posmatrali godinama, zaustavi u nekom sasvim novom položaju koji je delovao nemoguće.

To zna da traje i više od osamdesetak dana za duše koje dočekuju i prate.

neki tekstovi na temu 40 dana:
40 dana posle porodjaja
Tekst sa BBC-a o 40-odnevnom postu
40 dana u Bibliji
Moguća istorija običaja u vezi 40 dana

понедељак, 3. децембар 2012.

Ograničenja




 
Kada se pojavi neko ograničenje, ideje i razmišljanja moraju da se izmene. Oni moraju da obuhvate to ograničenje, da ga preskoče ili da mu se detaljno posvete. Da li će ideje da ga podrže ili ospore, to nije od velikog značaja, jer već moraju njme da se bave. Moguće je, da će da se dodatno razrade i uslože, onako usput. Aposolutno ignorisanje ograničenja je nemoguće.

Jedno ograničenje, prati neko drugo, pa treće i sledeće i tako unedogled. Rastuća ograničenja. Ograničenje danas, se može pretvoriti u svoju suprotnost sutra - sputavanje u slobodu. No, nije to obavezno, ograničenje može samo ojačati, a može se nekada i ugasiti, nestati.


Ako je ograda jedna od materijalizacija ograničenja, onda sve pomenuto možemo da pokažemo u tom realnom, banalnom modelu.

Različite namene ograde, mogu biti slike i prilike tumačenja ograničenja ili realizacije ideja koje ograničenje pokreće. Nivo progresivnosti koji može da nastane ili sužavanja, odvajanja, izolacije. Od ukrasne, od zaštitne ograde.

Takođe se, sasvim jasno, plastično, predstave sve dorade, uvećanja ili moguća smanjivanja. Prepravljanje cele ograde ili samo nekog propalog dela. Nadogradnja, u visinu ili u širinu, ojačavanje neke strane. Novi materijali, restauriranje, farbanje, zamazivanje, a nekad i rušenje.

Rušenja su retka, lakše da se dograde nova, pa ostave. Koga briga, zatrebaće, čak i da neće, koga tu još više briga.

петак, 25. мај 2012.

Zapisi iz parka

Šta sve može da se radi u parku? A zašto mi je to bitno? Zašto želim da imam moj mali park? Pravim spisak sa aktivnostima, pokušajima objašnjenja.




Sama šetnja ili prolaz kroz park, može uvek da se desi, bez obzira na lepo ili ružno vreme, ali pored te univerzalnosti nema drugih vrednosti. Mnogo se brzo završi, nekako sve u žurbi, pa je sam park potpuno van fokusa. To se nekuda ide, a park je samo na putu, pa je bolje da sto pre prestane da postoji. Tada je sve osim parka bitnije, a on samo smeta. Ali intenzitet te smetnje jasno ukazuje na našu interakciju i važnost.
Mogu da sednem i napravim dodatne Zapise iz parka u parku. To sam baš volela da radim. Onda, posle nekog vremena mogu da dodjem na isto mesto, jer se parkovi obično ne pomeraju, i nastavim sa pravljenjem ili dopunjavanjem tih zapisa. I onda se setim svega što je bilo prošli put, pa tako, ustvari samo zamrznem neki trenutak, pogrešno misleći da radim nešto sasvim drugo.

Smetnja i transformacija kao aktivnosti, ali može i jednostavnije - mogu da gledam u tačku, da probam da se skoncentrišem, to uglavnom po suncu. Mogu da se pravim da nisam tamo gde bi trebalo da budem, ili potrošim neko vreme kada mi zatreba. Sve to naravno, može da se radi i na drugom mestu, ali je meni nekako najprirodnije da to bude baš park, kao ostrvo nečega drugačijeg, usred mora ulica i svakodnevnice.

To je u slučaju gradskog parka, ali ne treba zaboraviti ni parkove na velikim posedima, oko ponekog zamka, sada možda pretvorenog u muzej ili nekog prirodnog rezervata. Oni mi nisu dostupi u svakom trenutku, ali imaju iste osobine. I oni su svi ograđeni, isto su ostrva u sred nečeg drugačijeg. Ne slucajno je, na dalekom istoku, horaijima ostrvo u parku, tj. ostvro u ostrvu, mesto vecne srece dostupne samo besmrtnima. "Horaijima treba da se posmatra i kontemplira samo iz daljine". Slično su, cik cak mostovi po slicnim lokacijama, osim zbunjivanja zlih duhova, koji naravno idu ili plutaju samo pravolinijski; služili da podstaknu posetioce da uspore i bolje razmotre okolinu oko sebe. Da se uspori, da se razmisli, ili nekada ponešto, stavi na spisak u zapisu.


Parkovi imaju jasnu granicu. Tako da je opšte poznat trenutak ulaska i izlaska iz njega. Značaj toga, osim vežbanja ulazno-izlaznih aktivnosti, je u smanjenju slučajnosti. Postoji namera i postoji ulazak u ograničen prostor. Nešto slično lavirintu, zar ne? Mada baš potpuno drugačije, jer bi park mogao da bude izlaz iz lavirinta, a sve ono oko njega pokušaj da se izlaz pronađe. Niz pokušaja i grešaka. Try again. Fail again. Fail better.

среда, 28. март 2012.

Putovanje



Može da traje samo pola sata, može 8 sati, ili još bolje punih 25 sati. Može danas i da počne i da se završi, te se lako, standardno i da izmeriti duzina, a može da traje tako da se iz sutra predje u dan posle, gde sat stvarno, nije od velikog značaja. Tada je nebitno kada se krenulo, već je izvesna jedino činjenica, da će se jednom negde stići.

Koliko god da traje, to specifično premeštanje sa jedne tačke u drugu, to putovanje, ima svoj bogat unutrašnji život. Ima poseban ritam, koji je ostaje da živi i kada se sam put završi i koji jasno utiče na svako sledeće putovanje.

Mogu da kreiram ceo put sama, da ga osmislim unapred, isplaniram svaki detalj i kilometar, pa da tvrdim da on zavisi od mene, ili da naprotiv, kupim kartu, pa tako samo učestvujem, tj. samo putujem. Ta razlika je suštinski nebitna, jer ce se izgubiti čim put počne. Ja ili neko treci, predstavljamo samo način na koji će se ispoljiti sve one iste osobine koje put sam po sebi nosi, onaj njegov, vec pomenuti, unutrašnji život.



Mreža puteva, tako bolno različita i specifična za entitete po kojima se pruža, uz svu prateću, takodje geografski zavisnu i raznovrsnu klimu - maglu, led, isijavanje; kao i medjusobne odnose onih koji su nekuda krenuli, čine samo jedan obavezan, realan nivo iz razvoja tog života. Onaj deo koji se vidi, koji bi trebalo da postoji, jer bez njega nije put nemoguć, već je samo unekoliko otežan, pa će utucaj na ono drugo, neopipljivo i mistično u životu puta i putnika, biti znatno umanjeno.

Odnos stvarnog i nestvarnog uvek postoji, samo zavisi koliko u čiju korist. Obično je to jedna od nepredvidljivosti, koja traži da se nastavi dalje, da bi se taj odnos možda izmenio, da bi se možda nešto drugo desilo, da bi se nadanje u drugačije ishode iz stvarnog zivota, prenelo u izdvojeni život puta. Taj nestvaran aspekt stvara sam putnik, svojom vezom sa kretanjem, sa promenom okolinom, sa stalnom željom da proširi granice svog saznanja i osećanja, da transcenduje svoje moći kojima vlada van puta. Tu on ima vremena da se poseveti sebi i da veoma empirijski uporedi sebe unutra, sa kretanjem oko sebe. Što se bolje poredi, to će više sebe otkriti. Uz to će mu i dužina poredjenja dobro doći, da onako uspavanog i nepripremljenog sebe, što dublje istraži i unapredi.


Estetska vrednost tog sagledavanja je jako rano uočena, pa je sveprisutna kroz razne vidove umetnosti, još od epskih Odisejevih putešestvija, preko opisa prelazaka beskrajnih ruskih stepa trojkom, do tipiziranih mačo, sazreo-sam-i-izgradio-se road movie-ja. No osnovna ideja koja se i tu uočava, je pokušaj da se odgovori na to da li je put mesto gde smo mi bolji, skoncentrisaniji i interesantniji? Da li smo takvi zbog samog puta ili zbog toga sto imamo priliku da se na neko vreme otrgnemo i u drugačijim okolnostima porazmislimo o onom mestu sa koga smo krenuli? A možda je to sve samo privid, veoma slikovit i živ, ali stvoren samo da bi nekako opravdao jednostavnu animalnu potrebu za kretanjem...

среда, 25. јануар 2012.

Jos jedan BDay!


Sad kao treba da se ustreptalo lamentira nad, eto setnom, a istovremeno i jako nadahnutom & srećnom, sa suzama radosnicama po licu i polu ukočenim, drhtavim uglovima usana, proteklom, blogo-preživelom godinom. A kad nešto baš treba, ja se uglavnom ne slažem, ali rođendane volim i svoje i tuđe :-)


E pa tako... hepi, hepi jos dugo!